Ima jedna narodna izreka „ne govori da voliš, nego samo voli“. U ovoj kratkoj priči biti ću slobodan uzeti si za pravo da parafraziram tu izreku i promijenim je u „ne govori da radiš, nego samo radi“. Ovo je priča o našem košu.

Ovih dana dogodila se jedna stvar koju itekako vrijedi spomenuti i obznaniti široj javnosti. Svi ljudi bliski klubu itekako dobro znaju da se, osim redovnog programa školi košarke i općenito natjecateljske košarke svih uzrasnih kategorija, u klubu radi košarka po prilagođenom programu za djecu sa poteškoćama u razvoju. Već više od godinu dana desetak polaznika vrijedno redovito trenira i uživa u čarima košarkaške igre. Sa koliko emocija i zadovoljstva iz tjedna u tjedan zajedno proživljavamo svaki uspješan dribling i koš znaju samo oni koji su se osobno na treninge došli uvjeriti.

Zbog skučenosti dvoranice i niskog stropa u kojoj treniramo gotovo je nemoguće šutirati na jedan stari koš koji je tamo postavljen. U biti moguće je, ali gotovo je sigurno da će se lopta prije cilja u svojoj putanji odbiti od stropa. Sve zajedno bi većini bio dovoljan razlog da odavno odustanu od košarke.

Ali ne i tim dečkima, kao i trenerima koji sa njima rade. Rješenje se pronašlo u Elanovoj kutiji, koja nam je istini za volju, na terenu uvijek samo smetala. Trebao nam je drugi koš i dosta vremena nismo ni svjesni bili da „ga“ iz treninga u trening mičemo po dvorani ne znajući kuda bi „ga“ spremili. Jednom prilikom se tokom micanja kutija okrenula na leđa i lampica je sinula – IMAMO KOŠ!

Nakon postavljanja našeg koša na „konstrukciju“ tj. hrpu strunjača, košarka je mogla započeti. I tako gotovo godinu dana, istina u malo drukčijem obliku, naši košarkaši su vrijedno šutirali i zakucavali na naš koš.

Zbog puno posla i načina rada koji je u skladu sa parafrazirajućom izrekom sa početka priče, za ovaj slučaj su znali samo rijetki.

I tako sve do jučer kada je stigao poziv od g. Buljata i g. Malića koji kažu: „Čuj Siniša, organiziramo neki turnir 3 na 3 gore na Viškovu pa smo mislili pola kotizacije dati u humanitarne svrhe za tvoje dečke s poteškoćama u razvoju. Šta misliš?“ Moj odgovor je bio vrlo jednostavan :“ Vi to ozbiljno? Treba nam koš!“. To je to. Košarkaška solidarizacija i humanost na djelu. Nažalost danas gotovo utopija, ali eto, zahvaljujući ovakvim ljudima košarka u našem Gradu sigurno ima budućnost.

Što više reći, svojim prisustvom na turniru 08.10. na Viškovu ćete izravno pripomoći kupnji koša za ove dečke na donjoj slici. Pa koliko se skupi, skupi, ostatak ćemo skupiti od boca. Dečki iz organizacije unaprijed vam zahvaljujem na ovoj inicijativi.

Vidimo se na Viškovu 08.10.!